Da li je DŽIHAD termin koji se masovno ekploatiše!?

Džihad
freshpress.info

Posljednjih nekoliko godina, jedna od najeksploatisanijih riječi u svijetu je džihad. Namjerno koristimo termin „eksploatisan“, a ne „korišten“ jer je pristup medija džihadu upravo takav – eksploatatorski

O džihadu su se svi raspisali, od onih koji nemaju blage veze šta ta riječ znači, preko onih koji su nešto načuli o tome i vide ga samo kao krvavu borbu fanatika, pa sve do onih koji vrlo dobro znaju šta je džihad, ali ga namjerno stavljaju u sasvim pogrešan kontekst.

Tako smo došli do paradoksa kada uglavnom zapadnjaci muslimanima objašnjavaju šta je džihad i uporno insistiraju na takvom tumačenju.

Godinama slušamo ovu riječ, koja je za iskrene muslimane uvijek bila uzvišena, jer su o značenju te riječi govorili znalci koji su godinama proučavali islam, pa su je predstavljali onako kako to njenoj uzvišenosti i dolikuje.

U jednoj knjizi, čija tematika nije džihad, ali je autor objasnio značenje te riječi jer se u knjizi često spominje. Autor je napisao ovako:

„Džihad, u doslovnom prijevodu s arapskog jezika znači nastojanje, trud, pregnuće, upinjanje, borba. Prema Kur’anskom kontekstu, u takav trud, borbu, nastojanje spada vrlo širok spektar djelovanja – od uklanjanja jednog trna sa puta kojim prolaze ljudi i životinje, preko svakodnevnog rada na sticanju sredstava za život, borbe protiv neprijatelja sa oružjem u ruci, pa sve do borbe protiv svojih negativnih osobina i prohtjeva.

Oružana borba je samo jedan segment džihada, koji nije uvijek prioritet i koji nije njegov najuzvišeniji oblik. Za takvim oblikom džihada se poseže samo onda kad je to nužno. U vrijeme Osmanlija, a i ranije, iskustva muslimana su pokazala da nipošto ne smiju sjediti na prostorima koji im pripadaju i neprestano odbijati nasrtaje kršćana.

Tadašnji stav kršćanske crkve spram islama bio je potpuno netolerantan. Za crkvu, islam je bio nevjera, pošast, apokalipsa koja se po svaku cijenu mora iskorijeniti, pa makar uz korištenje brutalne sile. Nikakav dijalog nije bio moguć.

Muslimani, sa druge strane, nikada nisu zatirali kršćanstvo, iako su crkveni nauk smatrali pogrešnim, a naročito nauk o tome da je Isa, a.s., sin božiji, na čemu se temelji kršćansko vjerovanje. Nakon što bi osvojili teritorije koje su bile pod vlašću kršćana, muslimani bi svima ponudili prelazak u islam. Onima, koji se ne bi odazvali pozivu, ostavljali su pravo ispovijedanja svoje vjere uz garancije da u tome nikako ne smiju biti ometani.

Dakle, svrha džihada sa oružjem u ruci nije bila pohlepa za bogatstvom niti zatiranje kršćanstva. Njegovi osnovni ciljevi su bili pronošenje glasa o islamu tamo gdje vlast ne dopušta da se donese mirnim putem, zatim pokazivanje islama iz prve ruke, zavođenje vladavine prava i širenje tolerancije uz dopuštanje različitosti. Drugim riječima, muslimani su osvajali teritorije, jer nije bilo nikakavog načina da se uspostavi civiliziran dijalog.“

mimber.ba